Land of Wind

And now my darling Wind
Tell it to Him
It's ended here
And never to repeat.
I sold my hart to gypsy song
Never to go back.
I'll dance until i drop,
Love till the and of song.

No i da, sad koda je opet zaprto.
Stari mačak već leži kraj peći,
grije se i liže rane.
S trnja otpadaju ruže,
a ljudi se mogu tek nagledavat oko kuće.
No rane ne prolaze,
ljudi odustaju,
a život ne čeka čak niti najbolje.
Bol ostaje,
tuga posustaje,
a iz zasjede opet vreba samoća.
No izbor je svačiji.
Svatko ima pravo izabrati:
pobjeći ili ostati, imati ili izgubiti.
Svi smo dio istog svemira,
no svatko ima svoj put.
Nekada odemo tamo
gdje nismo ni sanjali da ćemo stić.

Oprosti ti meni.
I obečajem nikad više.
Previše vremena, previše je godina. Previše pokušaja, previše boli. Previše znamo, a premalo se poznamo.
Mogla bih ti oprostiti, ali ne mogu zaboraviti. A protiv sebe ne mogu.
Koliko god te voljela, uvijek će te dio mene mrziti.
Kolliko god ti vjerovala, uvijek ću pomalo sumnjati.
Jer sve što smo rekli, a još više ono što smo prešutjeli, stoji između nas. Ne možemo više jedno do drugog doprijeti.
I neću više pokušavati. Dovoljno nas je u životu boljelo. Previše te volim da bih dozvolila da sam zbog tebe tužna.
Molim te nestani. Želim svo naše vrijeme zaboraviti. Želim život iz početka. Želim zaboraviti da sam te ikad upoznala. To je moj jedini način za nastavak života.

I s godinama ipak shvatiš neke stvari. Živiš za to da budeš u igri, ne samo da bi pobijedio. Ulaziš u zavrzlame jer ti je život dosadan ili zato što trebaš malo pažnje. I jebo mir, kome to još treba, samo nakratko zastajemo jer nam treba odmor. A onda opet BUM! Nova ljubav, stara ljubav, ma ko te pita, ideš. Probaš, hodaš. Ko sam ja tko su oni? Pojma nemam. Zaista upoznaš nekoga i poznaš ga, isti ti je ili različit od tebe, svejedno. Samo da se možete dobro isplakati, nasmijati, posvađati. Sve ostalo je samo faza.
Volim te! To je samo fraza. Koliko je samo tih koje volim. A koliko je samo onih koje mrzim, a svi se oni međusobno ne razlikuju puno.
Vjera, ufanje, nada... da sve to ide ruku pod ruku. Svi zapravo pjevaju o ljubavi, a ko ju kuži. Samo pristaneš ili ne. Uglavnom ne. Bar oni poput mene. Uvijek nađemo neku manu i ne gledamo dalje. Nije ovo, nije ono.
K vragu ni on nije taj.

Ja znam „ljude poput tebe“.
Ja jesam „ljudi poput tebe“.
Oni se uvijek trude da pokažu samo najbolje,
znaju gdje se istina sakrije.
I ja sam predugo na ovome svijetu sama,
čistim sama svoja sranja.
Ponekad pometem prašinu ispod tepiha,
jer meni moja prašina ne smeta.
I možda mi ipak odgovara tako,
da ostanem sama i da mi je lako.
Pa ću prebaciti krivnju na tebe,
radije nego da promijenim sebe.

Postojala je nekad zemlja u kojoj su vjetrovi vječno puhali. Zemlja stalnog nemira. Visoko gore mrežasti sivi oblaci koji brzo putuju u slojevima. Munje koje s vrmena na vrijeme rasvijetle nebo, nastale trljanjem oblaka. Zemlja bez sunca, zemlja bez kiše. Svaki vihor dolje na zemlji podizao bi prašinu, suhu travu i lišće prema oblacima. Suho drveće kao da nikada niti nije imalo lista. Zvali su je Zemlja vjetra, a u njoj su vladali zmajevi.
Crni i zeleni zmajevi, krilati i vatreni, čuvali su tu zemlju. Od zore do sumraka letjeli su kroz vihore, mirnih krila jedrili pod nebom. Gotovo bez zvuka. Zvug rijetkog zamaha krilima gubio se u zvuku vjetra.
Ljudima nije bio zabranjen ulazak u tu zemlju. Ali onaj tko je jednom ušao unutra, više se nije vraćao iz nje. A ulazili su obično oni koji su mislili da nemaju više što izgubiti, jer su u životu puno gubili. Oni koji više nisu vjerovali u ljubav, niti u ljude. Oni koji su željeli tražiti, ali su se bojali onoga što bi mogli naći.
Granice zemlje bile su obrasle trnjem na kojem je ostao tek poneki list. Na nekoliko mjesta stršali su cvjetovi žarko crvenih ruža. To su mjesta gdje su ostajale duše ljudi koji su zaglavili u toj zemlji. I ne zna se da li još uvijek lutaju pustopoljinom Zemlje vjetrova ili su odavno umrli. Njihove kosti nikada neće biti pronađene, njihove duše nikada smirene.